Kletva sjeta u svjetlucavom pogledu...
Povratak u prošlost bez pomaka tijela.
Pronaći sreću u sjećanja proredu,
Cilj je prevelik umnoga sijela.

Koliko je proteklo od posljednjeg smiješka?
Beskrajan dan mrtve hladnoće živi.
Strunuta duša ponire u vremena teška,
Kad će me proći taj ružni oblak sivi...

Tješim se da doći će vedrije nebo... što prije.

Pogledah nebo... izostavilo je Zvijezde.
Zatim pogledah u sebe i nađoh jednu.
Niz obraz se spušta, usne mi zabljesne.
Zapekla sol i probudila  čežnju.

Nek' sjaji na nebu, ne u mome oku.
Zašto mi stvara okuse bolne.
Nek' zauzdi oblak, Mjesecu na boku
'Mjesto meni da podaje gutljaje solne.

Odlučila se popeti na nebo.

Sad ponovno bijesnim, kujem kletve
Ne želim ju ni svodu ako moja nije
Nek' se vrati u oko, dosta bolne je sjetve
Usnice iznova solju nek zavije.

Ne mogu bez nje iako me guši
Dah mi pali i izaziva bore
No bez nje sve uvijek mi se sruši
S njom il' bez nje, boli se tvore...

Možda je ipak bolje, da ostane na nebu.


12. lipanj. 2008.

Zora rudi, uzmiče Mjesec pred prvim zrakama svjetlonoše. Soba jutros miriše na jorgovan što mi krasi pogled na prozor.... Kako predivan dan za ovako posebnu prigodu, večeras će Veliku Dvoranu krasiti Stoljetni Bal. Okupljanje cijelog carstva na slavlju u ime svega dobroga što krasi njegova prostranstva... Bal cvijeta, ljubavi, rada, rođenja, osmijeha dijeteta...
Razmičem svilene zastore kreveta i uzimam svoju najvjerniju prijateljicu... Violinu. Moram ponoviti repertoar, ni tisućinka mi večeras neće neposlušno odlepršati, ne dozvoljavam joj. Miris gudala se miješa sa jorgovanom i u preslatke note ugrađuje još veći život... Imam osjećaj da se i krošnje vani njišu u ritmu pjesme moje prijateljice... velika ovalna prostorija biva ispunjena jekom što se isprepliće sa sunčanim zrakama... sva osjetila mi bivaju nadražena ovom predivnom harmonijom.
Ostavljam violinu i izlazim iz postelje. Velikim hodnikom dvora užurbano šeću sluge i kraljevi službenici, sve mora biti perfektno za ovu jedinstvenu prigodu. Putem prema vrtu razmišljam o jedinoj stvari koja bi mi mogla upropastiti bal.... Što ako se i Ona večeras pojavi, u društvu svih onih silnih sluga i pratilaca što joj i dah posipaju laticama...
Da, u pravu ste, užasna me tuga steže oko srca što znam da ju nikad neću imati, kćer vojvode i kraljevog bliskog prijatelja. A toliko žudim za njenom baršunastom kosom, neopisivom elegantnošću, pogledom što će bilo čije srce probiti poput otrova bršljana.
Već sam vani, u daljini uočavam kolege iz orkestra. Još jednom se smješkam ljepoti ovoga rosnoga jutra... žamor seljana je neuobičajeno velik, svi šuškaju o balu. Tko će tražiti ruku koje djeve, čija tunika nije u skladu sa haljinom, hoće li kralj reći što o samoubojstvu svog poremećenog nećaka (koji je ujedno i skladatelj, napisao kontroverznu himnu Crne Ruže koja je zabranjena)
Napetost i iščekivanje je svakom sekundom sve veće.
Stižem do kolega, svi se pozdravljamo i krećemo na konačnu probu... Ulazimo u orkestralnu halu. Ogromni prozori Sunce puštaju s dobrodošlicom i naša mjesta ispunjavaju toplom svjetlošću.
Jedino mramorni pod pruža hladni kontrast ugođaju, ali mu se oprašta jer se diči kristalnim odrazima svega što nas okružuje.
Gledam nas u pod i uživam  pratiti  kako sinkroniziramo zavodimo gudalima, ponosan sam što sam dijelom najboljeg orkestra u carstvu, sve one siromašne godine uz violinu su se isplatile.
Proba je prošla savršeno... svi smo oduševljeni i jedva čekamo večerašnji ples tisuće ljudi uz produkt naše mašte i vježbe.

Polako se bliži i taj trenutak... Mjesec ljutit zbog pobjede Zore ponovno skuplja snagu i preuzima carstvo, zvijezde su mu večeras pristale pružiti podršku, a time ujedno u razmišljanje baciti nas male ljude, koji se sjetimo svega onoga što nam nedostaje pri prvom pogledu...

Svi smo obukli naša svečana odijela i pripremili se za ulazak u Veliku Dvoranu, oh kako sam čvrsto zagrlio svoju prijateljicu i poljubivši ju još joj jednom  zahvalio što mi je donijela toliko sreće u životu... Večeras ja i ona sazdajemo najsvetiju stvar... Note uz koje će pasti tisuće poljubaca, tisuće zagrljaja, tisuće zavodničkih pogleda...

Velika vrata se otvaraju.... Blještavilo!"Dvorana je prepuna i uzburkana... Dok u korak stupamo prema našem uzvišenju razmišljam o svom trudu koji je uložen u ovo... Ta prostorija kojoj se umalo ne vidi kraja je večeras predivno ukrašena. Kristalni pod udvostručuje ljepotu svojim nadrealnim zrcaljenjem, enormni lusteri dvoranskog svoda se polagano rotiraju i iskre po nama boju svakog oka, svakog ruža, svake požude... Ogromna masa  nas dočekuje pljeskom i uzvicima podrške.
Sjedamo na svoja mjesta i u tišini čekamo izlasak i govor kralja.

Napokon se pojavljuje... svi kliču i veličaju njegovu pojavu. On zastaje ispred trona i diže ruku u znak početka govora, masa utihnu u djeliću sekunde. Kralj izgovara:

Dragi moji... Svi mi znamo koliko je za očuvanje tradicije našeg carstva važna ova prigoda. Neki od vaših djedova i baka su si izjavili ljubav, neki poziv na brak, a neki udijelili prvi poljubac na ovom balu. Budite ponosni što ste generacija koju će zahvatiti ovo slavlje, slavlje toliko veliko da ga i bogovi veličaju... Želim vam dobar tek na gozbi priređenoj od strane najboljih kuhara carstva, popraćenoj plesom uz glazbu kraljevskog orkestra... Dočekajmo zoru uz veselje!!!

- Živjelo carstvo!!! - masa kliče sa podignutim kaležima.

Počinjemo sa glazbom, prateći osmijeh dirigenta i mase što se njiše poput ponoćnih valova... Sve je tako savršeno, ne mogu sakriti veselje koje nekontrolirano širim mimikom lica. Sve do toga trenutka....
Pogodite kome su se upravo prostrli crveni tepisi na vratima Dvorane.... znao sam, znao sam da će se pojaviti!! Bila je to moja opsesija, jedina stvar koju želim do kraja života uz violinu... Inida, vojvodina kćer...
Gudalo mi je u milisekundi zastalo i parajući zrak nekim nedefiniranim zvukom objasnilo moje emocije. Nisam mogao vjerovati.... Nikada nisam vidio ništa ljepše. Ostatak orkestra me neugodno pogledavao i pokušavao krutim pogledima vratiti u realnost.... No nije bilo spasa.
Oči su mi ostale prikovane na Njenu dugu, mističnu haljinu, haljinu na koju je bilo ljubomorno cijelo carstvo... ne zbog ljepote, već zbog toga što  je dostojna grliti i dodirivati po tijelu djevojku čiju bi toplinu svatko htio okusiti. Bila je u svom standardnom, crnom izdanju (mnogi su ju slovili za vješticu, učenicu okultnog) no to nikome nije bilo važno ovoga trena. Bili su važni samo njeni bijeli obrazi, usne boje višnje, pogled koji proklinje na pohotu.
Sjela je za veliki stol i u šutnji pratila bal.
Ja sam se tada uspio trgnuti i nastaviti svirati, kolege su me tiho prekorile.  Cijelo vrijeme sam pratio njenu morbidnu, skamanjenu uvertiru  nezainteresiranih  pogleda  prema  svim plemićima  što bi ju pitali ruku za ples.... sa gađenjem ih je odbijala. Znao sam, osjetio sam pod zvjezdanim nebom poruku što je kružila do moga uma....

Pokušaj, neće te odbiti.... udovolji joj onime što najbolje znaš....

U sekundi sam shvatio što moram napraviti... Nije me bilo briga za posljedice. Tiho sam kolegama šapnuo što im je činiti po završetku sljedeće skladbe. U nevjerici su me pogledavali, ali svjesni moje čežnje za njom naposljetku pristaju. Počinjemo sa Mjesečevom Sonatom a ja se ustajem sa svoga mjesta. Masa u plesnom koraku na trenutak začuđeno zastaje. ali nastavljaju sa plesom misleći kako je ovo dio neke od predstava koje smo im priredili.
Svirajući sontatu, sa violinom se polagano probijam kroz masu i elegantno plešem.... još par metara do njenog stola.
Zaintrigirano je uzdignula glavu i počela pratiti moje pokrete i pogled prikovan za njen. Sviramo zadnji refren a ja sam na pola metra od njenog stola, gotovo da joj mogu osjetiti parfem....
Sonata je gotova. Masa se okrenula prema meni i započela sa glasnim pljeskom, čak je i Inida počela aplaudirati.
Parovi se ponovno hvataju u korak i čekaju početak sljedeće skladbe.... Okrećem se prema orkestru i pokazujem im da ću sam svirati uvod...
Započinjem sa prvim crnim tonovima.... da, zasvirao sam himnu Crne Ruže! Kažu da se pri sviranju svake skladbe osjeti duh onoga tko ju je napisao... tako je bilo i ovaj puta. Uz turobno i monolitno cviljenje moga gudala se i nebo narogušilo a jeza obuzela prostoriju.
Svi zastadoše u zgražanju! Samo se moja violina čuje, ne dopuštam se omesti. Jedino ona, djeva za koju sam spreman položiti život nakon samo jednog poljupca, JEDINO ONA na ustima pokazuje smiješak na licu, smiješak koji nitko dosad ne vidješe...

Kralj odjednom zagromi: " STRAŽAAA!!! UHITITE GAA!!!!

Znao sam da su u pitanju sekunde, samo sam ispružio ruku prema njenoj, svjestan što sam učinio ne znajući dali će ju primiti. Još jednom se nasmijala i rekla: " Vodi me!"
Zgrabio sam ju i hitro potrčao prema izlazu.... sa svime što sam ikad poželio. Inidom u jednoj, a violinom u drugoj ruci.... Uspjeli smo uzmaći kraljevskim kopljima. Popeli smo se na konja i odjahali izvan dvora.... na obalu. Ondje smo legli na topli pijesak i bez riječi se uhvatili u škripac neobuzdane strasti....

U zoru sam se probudio i shvatio da smo okruženi kraljevskom vojskom. Nju su odveli, zadnje što mi je rekla kroz suze je: " Nikada nisam okusila ovakvo nešto, volim te....." Tada joj je pojava izblijedila u kočiji što je parala prašnjavi put...

Mene su odveli u tamnicu.... i dali mi pravo na posljednju želju.
Znate što sam poželio?

Ovaj komad papira.... koji će biti uručen Inidi, odmah po mom vješanju.

LJubavi, pročitaj ovo pismo pred cijelim svijetom... Crna Ruža mi je ispunila životnu želju, ali podarila smrtnu. Neka svi znaju za himnu naše romanse....

The Moonlight sent it's Sadness... and embraced my tormented Heart. I still mourn the departure of my Princess... we were once Gods in full Blist of neverending Love... invincible, immortal in our dark Empire. It was a Place of Crypts in Roses, where the Night was endless and the Moon never stoped it's full Shine...
I remember... we once walked through our Imperial Garden... followed by looks of gothic Statues and Howls of haunted Wolfs. The Path was of black Stone, devoured by Thorns and thick Myst.. Oh the Scent of bitter Love that came combined from the half-dead Roses and my loved One's sweet Words... She sang to me...

Never leave me, my Reason for Life
Be the Wind that drys my Tears
Disperse the Sand that covers my Eyes
Kill my Phobias, destroy the Fears

I promised...

I swear my Princess, on the Script of my Tomb
Neverending is... and will be the Love
I promise to guard U... 'till the Spark of the Scythe
What i feel for U is stronger than Gods above

Our Kiss below the illuminating Night sealed the Oath... The Roses had grown once more and became red as her sweet Lips... We watched the Moon suddenly cast it's reflection upon our Joy and force the Sky to weep... Crystal Rain concealed all... and joined us in One.

Our hapiness lasted for Years... Love ruled our Empirre... until...
Greater Gods became jelaous, they were unable to understand such strength between us... And Gods decline ignorance. Yes, they violently took away my Life's Purpose... for She was a Puzzle greater than themselves...
Now all that i have left as a Memory is a color... The redness of the few left Roses... The redness of her Lips. Soon they will die aswell, and leave me with two Pains... of broken Heart and stained Thorns in my Lips... Sorrow made me kiss the Rose, the fading Memory....

Užasan san... izjava je koju sam sebi kažem svako buđenje proteklih tjedana... a zatim mi se na licu izmami smiješak koji mi daje do znanja kako je to ipak bila fikcija... nešto što nema veze sa realnošću. Posljednji je išao ovako...

Stojimo na groblju... Mjesec je pun i obasjava nam lica anđeoskom bjelinom... pod lomom te predivne noćne svijetlosti njena ljepota postaje dva puta izraženija... crte lica jasnije i upečatljivije, zlatna joj kosa toliko jako reflektira toplinu mjesečine da joj se vlasi lome u igri prekrasne svijetlosti... i mojim očima daju najljepši sjaj... sjaj odraza savršene ljepote. Oduvijek sam volio gledati panoramu groblja... bezbroj lampiona i svijeća gore raznim bojama u spomen onima koji tu leže... križevi i spomenici stare arhitekture pokazuju svoje vrhove kroz postelju guste magle...Izdasi su ledeni i miješaju se s tim gustim oblacima. Stvarno je predivan osjećaj gledati mjesečinu i zvjezdano nebo zajedno sa kontrastom, sa tugom preminulih koji leže u maglom navlaženoj, rahloj zemlji. Još kad tom prizoru dodate nešto za čime najviše žudite, nešto što će ti izmamiti suzu ako samo pomisliš da pati... kamoli da to i doživiš.

Najdraža mi ponovno prilazi... crte njenih savršenih oblina su ono što mi dokazuje višedimenzionalnost... kako se samo stapaju sa tamnom, gotičkom atmosferom... Veo koji je dostojan grliti ju je istkan poput paukove mreže... crnom svilom. Duga crna haljina joj čvrstom konstrukcijom usko prijanja uz gornji dio tijela... oboje su ponosni što zajedno čine savršenu kombinaciju... a kako se haljina spušta prema dolje tako postaje sve šira, da bi se do tla prostrla metrima okolo nje, povezana i izmješana sa grumenjem zemlje sazdanim od tijela pokojnika.

Na sebi primjećujem dugi kožni kaput... kosa mi svake sekunde postaje sve duža i polagano zatočuje kompletno tijelo... raste i raste... putem moje drage, sve do njene haljine.
Prišla mi je toliko blizu da osjetim njen topli dah koji mi podrhtava usne... svojim mekim rukama me hvata za lice i upućuje poljubac koji je nemoguće opisati, nešto bezvremensko i nedodirljivo.
Toliko sam sretan... dok u toj bujici stapanja nisam ugledao nešto neočekivano, nešto što me u milisekundi vratilo u surovu realnost. Kao da je u tom trenutku Mjesec namjerno poslao jednu zraku na njeno lice... zraku koja je obasjala suzu sa ogromnom jačinom. "Nadam se da je ovo suza radosnica..."- izgovorio sam.
Nastaje šutnja od par sekundi koja se meni doimala beskonačnom. Voljena odgovara...

Ljubav moja bila jača je od svega
Podario si mi mali raj...
Ljubav moja mora stati
Ko mrtvima, ponovno, oplakujem kraj...

Okrenula se i rekla mi da ju ne pitam zašto... te nestala... shvatio sam da više nije moja... sa zadnjim pogledom, pogledom u kojem postajem svjestan da ju ne grlim ja, već sjene s kojima iščezava...


Vraćam se na početak priče, gdje se budim u gluho doba i izgovaram riječi "užasan san"... pa izmamljujem osmijeh koji govori da je još uvijek moja.... nadam se zauvijek.

Svitanje kroz maglu... Tmurno, sivo Sunce biva obuzeto sklopom oblaka koji se doimaju poput devouta, krvožednih kanibala... Moja kompletna okolina je u polutami, plameni jezici obuzimaju i proždiru okrvavljeno i osakaćeno cvijeće koje me gleda, vapi za spasom... Ležim na gorko-rosnom tlu i pokušavam shvatiti što se to događa... sve se odvija nevjerovatno usporeno, samo se ja krećem u realnom vremenu.

Odjednom iz daleka začujem nekakve nejasne zvukove... isprepleteni sa jekom počinju njihati moje tijelo i dešifrirati se unutar uma... zvuci predivne melodije, pjesme djevojke koju volim...

Where have u vanished... my beloved one
I still await u where Darkness does not dominate
Come here, upon the Throne of clear Sun
Here, where our Love isn't prohibited...

Pružam ruku u zrak... slatka melodija ju prima i nježno obavija... diže me gore i počinje voditi trnovitim puteljkom... znam da ću uskoro vidjeti dragu, tako sam sretan...
Zaslijepljen željom za voljenom ne primjećujem trnje koje mi priječi put... jedan me ubada u prst i od mene izmamljuje krv... ostavljam trag iza sebe... kap po kap.
Iz transa me iznenada izbacuje neobičan prizor... u onoj tmurnosti i mrtvoj fauni, između dva grma crnih ruža ugledam prolaz... prolaz okićen bojama, napokon nešto živo i okrepljujuće.
Znam da je tu... sigurno me čeka, moju ruku koja će ju pomilovati po mekom licu, obrisati joj suzu, i odvesti u vječnost...
Ubirem jednu od ruža i sa svijetlim mislima koračam k prolazu...

Nevjerovatno!! Ovo izgleda puno ljepše nego što sam očekivao... totalno drugi svijet, dimenzija upravo suprotna od one iz koje sam zakoračio... Sve je šareno i zasljepljujuće... nebo je zvjezdano a Mjesec nasmiješen.... u daljini vidim siluetu... stoji na rubu litice, pogledom uperenim u nebo, ispušta još prekrasnih melodija...

How long will i sing, how long will i await
Bitter-Sweet Notes are all i can make
Come, oh come, my Hand u must take
And save me from death, my Sorrow u must brake

Znam tko je to... približavam joj se... Konačno je došao taj tren, još ću si jednom moći urezati tu ljepotu u pamćenje... Čeznutljivo je gledala u zvijezde... obučena u crnu, baršunastu haljinu. Njena bijela koža i mjesečinom obasjani zlatni uvojci su jedina stvar ljepša od slatkoće melodije koju pjeva. Ispod nebesko plavih joj očiju klize crne, guste suze... suze očaja.

Prilazim joj s leđa.... još me nije primjetila. Onom crnom ružom ju počinjem polagano milovati od ruke prema usnama. Okreće se i shvaća da sam to ja, onaj koji joj toliko nedostaje... Pušta još jednu suzu, ali ovaj puta bijelu... i uzima mi ruku.

Dragi.... moja pjesma ipak nije bila uzaludna! Čuo si me! Čuo si kako te zovem i sada si konačno tu! Tako te volim... ne dopusti da nas više išta razdvoji!

Zadnje što sam osjetio je toplina njenih usana na mom raskrvarenom prstu...
Tada se poskliznula i držeći onu crnu ružu zaplovila u provaliju sa litice... Uspio sam joj na sekundu vidjeti lice obavijeno zlatnim uvojcima i obgrljeno starim crnim, te novim radosnim suzama... ni dok je padala nije bila svjesna što joj se dogodilo, ostala je zaleđena još u onom trenutku kada mi je okusila toplu krv sa prsta... progutalo ju more, a s njom i moju posljednju volju za životom.

I ja sam skočio, radostan što sam ju uspio još jednom vidjeti, makar na minutu...

Odsjaj iskrice sa drvenog prozora
Ritam plesa maljem u čelik
Šegrt proviruje iza zastora
Majstor kuje ko grom velik

Jezici plameni iz ognja sikću
Bliži se tren za raj
Malo je vremena za iskovat vojsku
Ritam bez okrijepa il ljudi mu kraj

Sumrak i zora mijenjaju dan
Kovaču uši zapaprila vatra
Zove ga đavo da pođe u san
Odbija majstor, zapjeva se ratna

Međ' djecom legenda posta
Iskovo mačeva hiljade
Kralj ga na dvor uzeo za gosta
Čak dobi i djevu što djecu mu podade

Rat je prošo, ni mača slomljenog
Obranila zemlju vojska viteška
Sad vidješe kovača sa strane zamišljenog
Suza mu vatrena iz oka pritekla

Iskivo je još desetak ljeta
Do jedne kobne studene noći
Pred jutro đavo došo da smeta
Majstor umoran zaklopio oči

Kažu da i danas u mačevima teškim
Usred boja dok đavo kosi
Zaiskri oštrica odsjajem bijelim
Kovač poručuje ko bitku nosi

Ovu su neki već vidjeli al eto... stavit ću ju da nabijem postove :-) (i jer mi je posebno draga)

To mix my blood with ice cold Steel
When the Blade starts the throat dance
the worlds will split inside the body
Everyone of us will die at once

Sometimes i dream the payment of dues
The good deeds i own to society
Sometimes i see my last breeding moments
when i die, shall i see the divinity?

No point in wasting the air anymore
Since i don't deserve to live at all
I'll just cut the shit and start to slice
It's coming near, my personal fall



why have i cheated the Kreator
Why did i twist that much Fates
When did i become such a Traitor?
The Court has ajured- Death by Suicide



the guilt is rising, second by second
it's tearing my miserable soul apart
broken lifes and loves want me departed
every moment i exist makes pain more sharp

Blame me, and no one but me
I am the one that messed your Plans
the time has past, when i should have seen
i feel no pitty, for ending my life

For the Truth....

En-ten-ti-ni... Projiciram sliku unutrašnjosti svog mozga na zid i prstom probirem misli... Koju li ću zapisati na komad ovog virtualnog papira... Sve više zoomiram pogledom i raspoznajem neke potisnute kadrove... Točno tako, idemo u najdublje dijelove Cerebra, spojiti one dvije male niti što odvajaju zbilju od fikcije. Pomućujem neuralno sučelje stanja svijesti i prekapčam se u ono što najviše volim... Mjesto u kojem mi se nikad ne desi sranje... gdje nema ni poraza ni poreza. Po priči ćete shvatiti jesam li dobre niti spojio.

... otvaram oči i pogled me instantno sledi. Ispred mene se nalazi maleni dječačić... Ima možda 3-4 godine. Sjedi na podu u svijetlo plavoj pidžamici sa dudicom u ustima... i plače. Ali tiho, gotovo da i ne čujem jecaje njegovog malenog, nevinog glasića. Izgleda mi jako poznato...

U osvrtu oko sebe spoznajem da se nalazim u svojoj kući... Ali ne danas, ne prošle godine, ne otkad sam svjestan sebe... Po dizajnu pokućstva i TV-u bih rekao da su počeci 90-ih. To mi je dnevna jebote!

No čije je ovo dijete... zašto je samo i uplakano? Odjenom začujem udarac vrata... na kućnom pragu se iz tame ocrtava silueta starije osobe... ne vidim tko je.

Halo?! - poviknem
.... nema odgovora.
Tko si ti?!
... osoba ulazi u prostoriju kao da me nema, bez reakcije.

Shvaćam me nitko od njih ne vidi, samo sam sjenka, nešto što u tom trenutku, u toj prošlosti, u biti ne postoji. Moje doba je sada, ne onda.

Osoba ulazi u sobu i staje na svijetlost. To je moj stari!! Vidi ga kaki je mlad... pa čekaj... ak je to moj stari onda je ono dijete... hm.. ono dijete sam ja!

Fora... stajem sa strane i zadovoljno promatram. No nešto ne odgovara... Moj stari je mrtav-ozbiljan i prolazi kraj mene (malog mene) bezobzirno, ne osvrće se unatoč tome što uplakano dijete pruža ruke u visinu... želi zagrljaj.

Kap... !.... kap!...kap! - Nešto ostaje za njim... nekakav trag. I ja prolazim iza "malog" i pogledavam prema tlu.

Hmmm.... kapljice krvi. Stvarno mi nije jasno... šta je to bilo starome? Se posjeko? Prolazim za njim u spavaću i što ugledam? On stoji kraj otvorenog ormara... krvave šake... 100% je nekog svezo po pički naki lud pa mu sad ruka krvari. Iz ormara je izvadio zavoj i upravo ga omotava oko ruke... Čujem da nešto gunđa.Približavam mu se....

"... Neće mene niko jebat! Nisam ja ničiji majmun... Sad ćeš vidit svog Boga!" - tiho mrmlja i odjednom izvuče Kalašnjikov iz ormara.... "Znaju da sam svašta vidio i radio u ratu... koda mi je problem jednog šupka običnog smaknit." - hladnokrvno izusti i prestane se tresti.

Stavlja pušku na rame i korača prema van... Dijete na podu vrišti... Kao da zna da će mu otac napraviti neku glupost, da će teoriju svoje silne osobnosti provesti u djelo. Djelo ubojstva.

Više mi nije svejedno... idem za njim svjestan da mi se ništa ne može desiti... ali sa ogromnim strahom. Strahom od osobe koja mi je stvoritelj, biološki roditelj. Na sekundu zastajem kraj velikog zrcala do vješalice... Lice mi je potpuno bijelo, usne ne stvaraju kontrast boje sa bilo čime osim sa očima, tijelo mi podrhtava.
Zar je moguće da će moj stari napraviti nešto tako loše, nešto što prezirem najviše na svijetu,.. milijun sam puta prokleo bilo koga tko može hladnokrvno ubiti... a sada je to moj stari.

Izlazim iz kuće.... pokraj trijema na zemlji leži onesviještena osoba krvavog lica a do nje čuči moj tata sa cigarom u ustima... Promatra usporeno i ošamućeno disanje čovjeka na podu.

Ustaje se... Skida pušku s ramena, miče kočionik i nateže polugu što prvi metak iz okvira potiskuje u cijev. Opkoračuje skoro pa beživotno tijelo ovog čovjeka i cijev mu prislanja na čelo.

"... tako ti treba kad se zajebavaš sa mnom smrade lopovski, neće te dragi bog nać." - Smireno izgovara,,,

Odjednom mi se kompletna slika krene usporeno vrtiti... Zvukovi se priguše.... iz cijevi primjetim samo bljesak i jedan tihi, sablasni "klikkkk"......

Lice mi je toplo... Stari je čovjeku prosuo mozak takvom silinom da je zašpricao i mene. Zadnji kadrovi sveg toga su oni u kojima hvata leš koji se još koprca za noge i odvlači iza na leniju... na polja. Zatvaram oči i pritom uspijevam registrirati još samo jecaje malog djeteta što na prozoru dnevne odsjajem suze prati nepoznato truplo....

Sari koga si to ubio???

Roll tha Tulip, smack tha Mauwie
Pass it 'round, let's play Marley
Dimmed Lights, purple Haze
Walktrough in the neural Maze

Psychodelic, Atmospheric
Two Words as one State
Fucked up Minds inhale the Relic
Memory erased Year, Month and Date

Hours as Seconds, Days as Hours
Twisted perception of a thing called Time
Periphery becomes multicolored Flowers
Each next smoke makes me sublime

...A brief retrospect on the insane Crew
Stagnant Bodies, Heads with bloody Eyes
Absolute silence besides Temples of Boom*
Just lite another one- so the Mood never dies...


Za lokalni "kru"....

Za one koji ne znaju, Temples of Boom je album Cypress Hill-a.... koji se trenutno vrti i kod mene. :=)